Evo, nažalost vam donosim tužnu priču o tome što sve ljudska glupost može. Ne, neću to nazvati ni glupošču jer mislim da to ima ozbiljne veze sa nekim poremečajem u psihi.
Neki ljudi kaskaju za civilizacijom sto godina, a neki nažalost i više.
Eto, ja sam imala priliku upoznati navike ljudi koje je kultura zaobišla u širokom luku. Iz pristojnosti ne želim sada imenovati te ljude,ali situaciju koja se dogodila moram opisati da se zapitate kamo to naše društvo ide i da li je tim ljudima mjesto u prostorijama s mekanim zidovima.
Ovako, već nekoliko mjeseci mirno trpim uvrede i prijetnje ( nedaj bože direktne, nema ona muda za to ) od jedne djevojčice. Jučer je njezina glupost prešla svaku mjeru. Hodala sam pored jednog poznatog birca u kojem se održavao koncert jedne etno grupe kad sam začula uvredljive riječi gospodične i njezine sljedbenice. Naravno, nije ostalo samo na tome, mlada dama je ubrzo uzela flašu alkoholnog piča ( ofc maloljetna pijandura ) i željela ju baciti na mene. Tada joj je jedna meni jako draga osoba skočila na vrat i počela prijetiti. Eto, dakako to ne bi bilo sve. Krenuvši odandle počeli su letjeti komadiči stakla ali su do nekle trijezni piplsi maknuli afektnu djevojku. Kada sam njezinoj komandosici pogledala u oču vidjela sam toliki očaj zbog toga jer zna da puca u prazno i to me neopisivo ispunilo.
Sretna sam,
vjerujem da se sve u životu vrača..ali na kraju svega da ne zaboravim da me niti jedna od navedenih fighterica ne poznaje i da nikad sa mnom nije imala kontakt. Dakle, o tome koliko me poznaju nije nužno ni govoriti. Pišem ovakvim jezikom jer mislim da se dotične dame smatraju preuzvišene da bi se o njima govorilo ko o normalnim ljudima.
Što one u svakom slučaju zasigurno i nisu.

sometimes it's too hard..













cmok.

a sada..bilo je i vrijeme.. o najljepšem instrumentu na svijetu... =))

Violina je nastala u sjevernoj Italiji u ranom 16. stoljeću. Prvi graditelji violina vjerojatno su spojili elemente tri tada raširena glazbala: rebek, renesansne gusle i lira da braccio.
Najpoznatiji graditelji violina su obitelji: Amati, Guarneri, Stradivari, Guagalino..
Violina ima 4 žice, koje se ugađaju po kvintama: G mali, D jedan, A jedan ,E dva.
Gudalo se sastoji se od štapa, struna ( načinjenih od konjskih dlaka ), žabice i vrha. Na strune se nanosi kalafonij tj. neka vrsta smole radi ugodnijeg zvuka.
Lijevom rukom sviramo tonove po žici. Za razliku od klavirista koji sviraju s pet prstiju, violinisti peti prst ( palac ) koriste za pridržavanje vrata violine. Ostalim prstima (1,2,3,4) sviraju tonove. Lijeva ruka mora biti u potpunosti opuštena kako bi s lakoćom mogli prelaziti u pozicije i preko žica.

Vibrato je tehika sviranja, koja je jako raširena. Dobiva se tako da prstom lagano počnemo vibrirati, odnosno ljuljati prst ne mičući ga sa žice i time dobivajući vibrijajući zvuk tona. Koristi se pri ukrašavanju dužih tonova.
Pizzicato lijevom rukom je veoma zahtjevna tehnika sviranja, s kojom se koristio Niccoló Paganini. Napr. 3. prstom, ton odsviramo gudalom, a onda tim trećim prstom trznemo po praznoj žici. Zvuk je nebičan, čaroban i virtuozan.

www.wikipedija.org

ljudi kazu da su oci ogledala duse,ali
nevjerojatno je koliko ponekad zavaraju.
Koliko neke oci mogu biti plave,
da izgledaju iskreno,
koliko oci mogu biti smede,
da izgledaju zaljubljeno.
Ispod njih, ponekad,
krije se samo crnina,
Tesko je kad oci lazu..
tesko je kad si sam.

baš poput slikanja na staklu,
netko je ukrao moje boje i kist
i zamrljao moju sliku..
zbunjeno sam ju promatrala
i pokušavala otkriti što znači,
definirati ju..no preteško je..
netko je izbrisao značenje,
uzela sam kist i krenula ju popraviti
no nisam znala kako..
to jednostavno više nije moja slika,
to nisam više ja.

jeij...nema škole..prvi maj je.. =)) jupi, napokon je lunapark u gradu..
Jedva čekam, aj mogli su izabrat i bolji koncert od ovog kaj bude, al ok i to je za ljude..
Ne znam, usprkos svemu kaj se događa kod mene i oko mene sad ja sam jako sretna.. napokon cijenim male stvari, a nije to tak ni teško kad se zbilja zagledaš u smisao toga zašto si tu..
pa uživajte dok još nema škole, a ak dođete do kuće strave večeras, možda se i vidimo =))



kiss for: Lucika, Njonja, Karlo, Janja $ Tjaša =)

eh da..želim napisat post o jednoj curi..
jednostavno me fascinira..išle smo skupa još u malu školu, naravno tad se nismo mogle ni pogledat,
a sad je jedna od my top things in life** jako ju volim jer se zna zabavljat =)) (ha faiv)
hm..kako ju prepoznati:
ako vidite veliku crvenu mrlju koja hoda po ulici to je ona
ako vas zabljesne sjaj s njenih prelica..to je ona
ako čujete histerično smijanje po ulici..to je ona
ako osjetite ultrajak miris parfema od višnje..to je ona
a po kiši, kad grmi, ako vidite kako nekoga u rugastoj majci drma grom u peircing pod usnicom...to je ona..
možete ju vidjeti i u ovom izdanju:


no ipak se češće u javnosti pokazuje ovako :


pa eto ako vam to nije dosta..potražite ju u njenim maštarijama ili na stranici sonjicin blogich


A SADA..OČEKUJEM DA ĆE LJUDI KOJI ME ZNAJU..ISVI DRUGI RIJEŠITI MALI TEST KOLIKO ME POZNAJU..kLIkNItE OvDiJe zA tEsT
ha faiv

Nema me više, sinoć sam umrla u snovima.
Izgubila sam se negdje između
tvojih laži i prijevara.
Istina me dotaknula svojim
hladnim, dugim rukama.
Trzala samse, nisam znala da tako još dublje padam.
Gledala sam prema nebu
tražeći sunce, ali moju nadu
odavno su prekrili oblaci.
Boljelo me.
Osjećala sam kako mi ponestaje zraka,
malo po malo i ja sam nestajala.
I kog sad da krivim?
Sebe, tebe, ćemu tražit krivca.

NAlazim se u svijetu tame,
oko mene magla i krikovi.
još uvijek, u trenutku slabosti i nade
pogledam prema nebu na kojem više
ni oblaka nema.

Nije lako boriti se kad svi oko tebe odustaju,
kad na prvoj liniji pred neprijateljem ostaneš sam..

ef da napisem novi post..iz puke dosade.
Uzivam u zadnjim trenutcima sreće budući da sutra imam roditeljski.. i molim Boga da sve dobro prođe jer inače odu svi planovi u propast..držite mi fige
Inače, ovaj vikend bi trebala provesti kod Filipe, ali s ulizivanjem svojima počinjem ak me raska nahvali..što bi iskreno onak i mogla..nebi joj kruna s glave opala.
Ali kao sto mi emachito cinimo mislim da cu ipak provesti vikend placuci nad svojom sudbinom.. hehe salim se. valjda.
Ma dobro, stvarno ne znam o cemu bi, a ionak su rijeeeeeeeetki stovorovi koji ćitaju posteke pa za kraj; htjela bi si poželjeti mnogo sreće sutra i inače..
I weeeeeeeeeeeeiki pusek mojoj padalici the sonjica emo che che i naravno mom najdražem emo dečku iz Varaždina =)))ofc.

Ja ne znam..polako dolazi proljeće i ko da to na ljude ima suprotni učinak. Ja ne znam kak vi, ali ja sam u proljeće vesela i sve mi se da.. a promatram danas ljude u Vraždinu..svi tmurni, u crnom, povučeni u sebe..ko da dolazi smak svijeta.
Baš mi je draga osoba danas rekla kak ju svijet deprimira i okolina, pa ne znam zašto ljudi stalno moraju bit u "bedu" i tražit probleme tamo di ih nema. Zašto jednom ne mogu bit zadovoljni sitnicama koje im se događaju, nego svi očekuju velike događaje da ih učine sretnima. ČEMU??

Pa danas baš nemam inspirejšn za moje "velike pjesničke misli" pa ću napisat za promjenu jedan ovakav postić..
Eto ljudi moji, bolesna sam..temperatura 39..dosadno. Ležim doma i spavam, aj dođe Luce i pravi mi društvo, al mama me ne pusti da idem na večer na kolače mislim, i di je tu pamet onda mi veli da sam anoreksična..pa kak nebi bila?
Da..saznala sam u četvrtak dok sam išla s valkom doma da sam bila u vezi tjedan dana s jednim dečkom..Bili smo jednom skupa na bazenima,al daj..pa cijelo društvo je išlo...mislim kaj je on ljudima pričal, koju smo mi vezu imali..? a iskreno..pa ja ga nebi štapom preko rijeke dirnula..
Aj, bilo bi meni jasno da to priča neki dečko mojih godina, al kad to izađe iz usta jednog 19-godišnjaka pa pitam se di je tu pamet?? Još da je nekaj nebi se ja bunila, al sad ispada da tražim po mišijim rupama dečka..a možda i je tak
A ništa ljubavi moja...vidimo se kad dođem do Vž-a..

Bori se da dobiješ ono što voliš,
inače češ morat zavoljet ono što dobiješ..

Najradije bi vrištala.
svi oko mene umiru, moja prošlost se gubi,
a puta za naprijed nema.
Nikad nisam mislila da se ovo može dogoditi,
nisam to htjela
bojim se svega,
samo ne zelim opet plakati.
Nikad nisam mislila da ce to
biti razlog mojoj nesreci,
al ljudi su cudni..
i brine se samo za sebe, za sebe..
povrjedila sam mnoge ljude.
Jednu osobu koja me treba..
Žao mi je..
al previše me boli..nestajem

MySpace Layouts

layout for myspace

Friendster

Nisam savršena. Znam,
ali sam to ipak ja..
nisam tvoja lutkica, koja pleše kako ti sviraš..
ja sam osoba,
svoja..

s tobom ili ne.

oprosti jer nisam bila kap koju si tražio u moru..
Žao mi jer nisam imala bijele latice..
oprosti za svaku lijepu riječ koju nisi želio čuti..
Oprosti za svaki poljubac koji nisi želio primiti..
Oprosti za svaki zagrljaj koji te previše vezao..
Oprosti jer nisam ono što si želio...
Oprosti srcu jer se nadalo, oprosti..

SRETAN BOŽIĆ!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Sinoć sam svirala,
zvuci moje violine odjekivali su dugim, dosadnim hodnikom.
Kroz pjesmu sam te zvala,
ali nisi se javljao.
Plakala sam dok su moje žice pucale
pod grubim pritiskom gudala
i nemilosrdno stvarale bolno škripanje u tišini.
Nisam bila sigurna je li to najljepši zvuk koji sam čula
ili samo zavijanje bez kraja?
Sve je postalo svejedno..
Jer otkad nema tebe da slušaš moju pjesmu
sve je postalo isto.
Na kraju, sve će note otići daleko,
izgubiti se u mraku dugačkog hodnika
i nestati bez nade da će doći do tebe, ljubavi.

I know he said we'd be together
In my mind
It meant forever
But things have changed
They're not the same
How can we go on lovin' this way



You say you love me
But you really don't
You want to argue
And I just won't
It's bad enough
I have to come home to
A man who puts me in a real bad

I wanna be free
From the love
From the pain
From the heartache
You're causing me

....I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.




A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...



A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše---
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.


(Dobriša Cesarić)

Isplatili se vjerovati u sreću?
mogu li vjerovati da me voliš, kad si s drugom
mogu li se nadati da te imam, kad nisi kraj mene
mogu li se veseliti danu, kad te neće biti
mogu li živjeti, kad je u meni praznina
mogu li glumiti, a suze nekontrolirano teku
mogu li ikada više vjerovati u sreću?

ponovno sam uzela kist u ruke i umočila ga u boju.
Pogledala sam ispred sebe, vidjela sam dvorac i sad sam ga ja
kao pravi umjetnik trebala naslikati,
na svoj način.
Kad sam bila mala, mislila sam da su umjetnici sretni,
da žive u snu i s neke visine gledaju na okolinu, na posve
drugačiji način.
Pa sam i sama poželjela biti takva;
sjela sam na livadu i okružena tišinom povukla kist po papiru.
Zaškripilo je, suh potez kista ogrebao me po srcu.
Ne, nisam sretna-ni ovaj put.

sjedila sam u mraku i vidla da dolaziš..
bila sam s njim i ti si to znao, isto kao sto si znao da te volim, da je ovo zbog nas.
Prošao si pored mene hladno, samo si me na brzinu ošinuo pogledom kao da govoriš
" evo ti, pati kao što i ja patim "
otišao si dalje, a ja sam čekala, ljubila sam njegove usne i nadala se tvojima.
Zamišljala sam zarobljena u njegovom zagrljaju da si ti pored mene,
ali nisam te mogla imati.
U mom oku stvorila se mala ledena suza s tvojom slikom, pala je na njegovo rame i on ju je samo bezdušno obrisao..

otvorila sam oči..nisi pored mene..a baš sam te htjela poljubiti.
Ležala sam sama i razmišljala o prošloj noći,
osjetila sam nešto kada su me tvoje ruke dirale i tvoje usne ljubile,
sada se samo prisječam toga..u kišnom jutru..sama.

stojim sama, oko mene samo tišina i muk.
Prvi put sam sama na ulici,sasvim sama i prepuštena sebi.
Ne vidim ispred sebe, mrak je, ali osječam da se naprijed nalazi nešto veliko,
nemogu to dotaknuti, ali osječam da je tu i da uskoro dolazi..



da..želim pozdraviti sve ljude koje volim, i ovaj prekrasni gradić..ovo je vjerojatno zadnji post..odoh ja

nočas je nebo plakalo..nočas je nebo iskaljivalo svoju bol..plakalo je u ritmu mojih suza i udaralo u cestu.. Tako samo, tako jako, da se gotovo ni nije čulo. Kiša na mokrom asfaltu stvarala je čudnu pjesmu..tako tužnu a opet tako lijepu. Gledala sam van, kao da se slika moje duše sada preslikala iza prozora..u sebi sam plakala..suze nisu tekle..nešto im nije dalo da izađu, skarivalo ih potiskivalo..
Možda su se i one bojale izaći van, da ih slučajno kiša ne bi saprala sa moga lica..
Napokon, zaspala sam uz melodije jeseni, dok je pjesma vani tekla dalje i dalje..

u jednom trenu okrenula sam se i vidjela te. Ležao si pored mene, okrenut leđima.
Bio si mi tako dalek..možda te nisam ni željela bliže. Razmišljala sam..moje misli bile su daleko od ovog kreveta, ove sobe..lutale su nekim drugim ulicama i putevima..pratile su glas drugoga.
Srce mi je zatitralo, leptirići su poludili, kao da sam se ponovno rodila. Sklopila sam oči i legla uz tebe, zagrlio si me i rekao mi da me voliš. Ja sam samo ležala..odgovorila sam : i ja tebe no srce za koje je to rečeno bilo je daleko od mene..

kad sam bila mala imala sam jednog malog čupavog psića, zvali smo ga Floki.
Svako jutro ulazio je u moju sobu kada sam spavala, legao na moj krevetić i gledao me.
Voljela sam ga kao prijatelja, jer drugog nisam ni imala. Dragala sam njegov mali nosić koji je uvijek bio mokar i stiskala sam njegove male mekane šapice..Bio mi je jedini prijatelj, najbolji.
Svakoga dana dočekivao me kada sam se vračala iz škole i pleo se oko mojih nožica čekajući da ga primi u naručje.
No jednoga dana sve je bilo drugačije..vratila sam se i umjesto Flokia dočekalo me prazno dvorište i tišina..nisam shvatila..Zbunjeno sam gledala mamu kada mi je pokazivala krevetić u kojem maleni spava..krevetić skriven tako duboko u tami da ga nitko ne probudi. Svakim danom sam čekala da se moja mala beba digne..sve dok nisam shvatla da on sada sanja svoj poslijednji san, onaj koji traje vječno...

nočas sam plakala..plakala od sreće..tvoji poljubci nježno su prolazili mojim vratom..zatim se nježno spuštali cijelim tijelom..osjetila sam svaki i najmanji djelič tvoga tijela..plakala sam..
Sklupčala sam se uz tebe, htjela sam zapamtiti taj trenutak..ti si me čvrsto zagrlio i rekao da se ne bojim, da sam tvoja zauvijek, da češ me čuvati od svega,da mi nitko nikada neče učiniti ništa loše.
Prošao si svojom tiplom rukom po mom licu i šapnuo mi : volim te..

jeste li ikada šetali ulicom i sreli neku osobu? Pa naravno da ste sreli..
No da li ste taj tren osjetili nešto..neku vibraciju..posebnu..svojstvenu samo tom trenutku? Možda..
Ako jeste, možete razumjeti moje misli, riječi i osjećaje..

U mom se životu pojavila jedna osoba..zbog koje sam noću brojao zvijezde..ona, kojoj sam poželio svaku večer doći u snove i zaželjeti laku noć.
Davala mi je snagu..snagu da se borim i tada sam osjetio da mogu pobjediti sto lavova odjedamput i preplivati sve oceane svijeta u samo jednom danu..
Za mene, u tom trenu nisu bili strašni ni ratovi, ni poplave, ni vjetrovi..bilo mi je strašno samo jedno..bojao sam se da ne izgubim tu inspiraciju, želju, da ne izgubim nju..
Čuvao sam je tako svakog dana kao kap vode na dlanu, kao suzu u oku, da mi ne pobjegne,, da mi ju netko drugi ne oduzme..bojao sam se plakati od sreće da mi ne isklizne iz oka..
Obuzeo me neki osječaj snage i poleta..nešto čudno, kao da sam progutao par tableta, proletilo je mojim tijelom i odvelo me u neke visine...tada sam shavtio..zaljubljen sam.

Znatel' priču o Vasi Ladačkom? I ja sam je tek onomad čuo...
Jednom devet dana nije izlazio iz birtije... Kažu da je bio čudna sorta?
Otac mu je bio sitni paor... 'ranio je sedam gladni' usti...
Mati mu je bila plava... Tiha... Nežna... Jektičava...
Umrla je s trideset i nešto?
Imali su par jutara zemlje... Malu kuću na kraju sokaka...
Na astalu navek leba... Taman tolko kolko treba... Al je Vasa 'teo mnogo više...

Želeo je konje vrane, po livadi razigrane... Sat, sa zlatnim lancem... I salaše...
Želeo je njive plodne... Vinograde blagorodne...U karuce pregnute čilaše...
Samo... Nije mogo da ih ima...

Voleo je lepu... Al sirotu... Uzo bi je... Samo da je znao:
Voleš jednom u životu... Sad, bogatu il' sirotu? To ne bira pamet... Nego srce...
Sve se nado da će ljubav proći... Zanavek je otišo iz sela...
Nikad nije piso nikom... Venčo se sa miraždžikom...
Jedinicom ćerkom nekog gazde...
Dobio je konje vrane, po livadi razigrane... Sat, sa zlatnim lancem... I salaše...
Dobio je njive plodne... Vinograde blagorodne... U karuce pregnute čilaše...
Sve je im'o... Ništa imo nije...

Propio se, nije prošlo mnogo? Dušu svoju đavolu je prodo...
Znali su ga svi birtaši... Tražio je spas u čaši... Ali nije mogo da ga nađe?
Mlad je, kažu, bio, i kad je umro... Sred birtije... Od srčane kapi...
Klonula mu samo glava... Ko da drema... Ko da spava...
I još pamte šta je zadnje rek'o:
Džaba bilo konja vranih, po livadi razigranih... Džaba bilo sata... I salaša...
Džaba bilo njiva plodnih... Vinograda blagorodnih... Džaba bilo karuca... Čilaša...
Kada nisam s onom koju volem...